Zaštićene i ugrožene biljne vrste u Šibensko-kninskoj županiji

Jadranska kozonoška (Himantoglossum adriaticum / H. Baumann) biljka je iz porodice kaćunovki ili orhideja (Orchidaceae). Jedini je predstavnik roda Himantoglossum u našoj flori. Jadranska kozonoška je najveća europska orhideja koja često doseže visinu do jednog metra. To je zeljasta trajnica s dva podzemna gomolja iz kojih izbija uspravna i snažna stabljika, koja u donjem dijelu izbija iz u rozete, s manjim brojem listova koji se srazmjerno smanjuju. U doba cvatnje nekoliko je donjih listova redovito već posušeno, u čemu se očituje submediteranski karakter ove vrste. Cvjetovi su dvospolni, neugodna mirisa i prepoznatljivog izgleda. Specifičnost cvijeta je dugačka i spiralno uvijena medna usna koja oblikom podsjeća na kozju nogu. U sredini je bijela sa ljubičastim točkicama i dlakava, a na rubovima smeđe crvena do ljubičasta. Jadranska kozonoška se u punoj fazi cvatnje najčešće može pronaći od svibnja do kraja lipnja, ovisno o ekološkim čimbenicima i geografskom području. Oprašuju je kukci. Plod je tobolac koji sadrži veliki broj sitnih sjemenki. Nakon cvatnje cijela se biljka suši i u vrućim ljetnim mjesecima potpuno nestaje, a novi ciklus započinje pojavom prizemne rozete listova, nakon pojave prvih obilnijih oborina početkom jeseni u rujnu ili listopadu.

Rasprostranjenost i staništa:

Specifična staništa jadranske kozonoške su rubna područja travnjaka, dugoročno ugroženih procesom prirodne sukcesije, pogotovo livade u sukcesiji, rubovi šuma i šikara, rubna vegetacija uz putove i prometnice u uvjetima umjereno tople klime do 1600 m nadmorske visine. Iako se na mnogim livadama i travnjacima bilježi vrlo negativan trend i prijetnja vegetacijske sukcesije zbog napuštanja tradicionalnog načina održavanja ili nekih drugih razloga, upravo takvo stanje promjene tipa staništa pogoduje jadranskoj kozonoški. No iako takva prijelazna stanja staništa trenutno odgovaraju jadranskoj kozonoški, daljnjim napredovanjem sukcesije prema šumi gubi se to povoljno stanje i prijeti joj nestanak.

Ugroženost i mjere zaštite:

Na međunarodnoj razini jadranska kozonoška je prepoznata kao svojta koja je ugrožena i vrijedna zaštite. Nalazi se na popisu biljnih vrsta zaštićenih temeljem Bernske konvencije te Direktive o staništima Prilog II i IV. Zajedno s ostalim svojtama iz porodice orhideja nalazi se na popisu divlje flore i faune u Prilogu B Konvencije o međunarodnom prometu ugroženim vrstama. U nekoliko europskih zemalja uvrštena je u Crvene liste ugroženih vrsta. Jadranska kozonoška je na popisu strogo zaštićena vrsta flore Hrvatske, ali za sada nema status ugrožene, već se tretira kao gotovo ugrožena svojta.

Jadranska kozonoška
Jadranska kozonoška (engl. Adriatic lizard orchid)

Livadski procjepak (Chouardia litardierei /(Breistr.) Speta) je zeljasta trajnica iz porodice ljiljana (Liliaceae). Iz podzemne, izduženo-jajaste lukovice (oko 15 mm u promjeru), najprije izraste 2-7 listova, a zatim i 20-30 mm visoka stabljika koja pri vrhu nosi gusti cvat . Listovi su goli, prizemni, linearni, široki do 8 mm i gotovo jednako dugi kao i stabljika s cvatom. Uspravni su, žljebasti a pri vrhu se naglo sužavaju u okrugao i ušiljen vrh, a razvijaju se prije cvatnje.  Pricvjetni listovi su ovalni, oko 10 mm dugi. Cvat  je grozdast, piramidalnog oblika, gust, a sadrži 15-35 cvjetova, svaki na 8-10 mm dugoj stapci. Cvjetovi su plavi do plavoljubičasti, s ocvijećem sastavljenim od 6 slobodnih listića duljine 3-5 mm. Prašnika je 6, razvijaju se na osnovi listića ocvijeća. Imaju slobodne prašničke niti koje na vrhu nose jajaste modroljubičaste prašnice. Plodnica tučka je nadrasla, trogradna s brojnim sjemenim zametcima. Biljka cvjeta u (travnju) svibnju i lipnju, a oprašuje se kukcima. Plod je trodijelni tobolac koji sadrži 1-10 sjemenki u svakom dijelu.  Nakon plodonošenja, nadzemni dio biljke se suši i nestaje, obično do sredine srpnja ili kolovoza, što ovisi o razini podzemnih voda i temperaturama u određenoj godini. Prezimljuje u lukovici, a u proljeće ponovo razvija rozetu prizemnih listova, a zatim i cvatne stabljike.

Rasprostranjenost i staništa:

Livadski procjepak endemična je ilirsko-balkanska vrsta sa središtem rasprostranjenja na području dinarskog krša (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora). Središte rasprostranjenja u Hrvatskoj je u povremeno poplavljenim krškim poljima Like i Dalmatinske zagore (sl. 2), ali dolazi i u peripanonskoj regiji, zatim na području jadranske obale te na nekim otocima (Pag).

Raste na vlažnim livadama košanicama i pašnjacima, osobito na krškim poljima, od obale mora do 1000 m nadmorske visine. Za očuvanje staništa livadskog procjepka neophodno je održavanje vodnog režima te redovita košnja i ispaša nakon košnje.

Ugroženost i mjere zaštite:

Nalazi se na popisu strogo zaštićenih vrsta flore Hrvatskei na Dodatku II. europske Direktive o staništima. U Hrvatskoj ima status gotovo ugrožene svojte (NT – Near Threatened). Vrsta je ugrožena, najviše zbog isušivanja staništa te izostanka košnje što dovodi do zaraštavanja staništa.

Zbog posebnog značaja, livadni procjepak se nalazi na popisu NATURA 2000 vrsta za koje je predviđen kontinuirano praćenje (monitoring) na više lokaliteta na području Hrvatske. Izrađen je nacionalni monitoring program (ALEGRO, 2013) s odgovarajućim terenskim obrascima za unošenje podataka.

Stanište livadskog procjepka na području Šibensko – kninske županije je dobro očuvano: plavljenje staništa tijekom ranog proljeća nije ometano djelovanjem čovjeka, a redovita ispaša (ovce, goveda) onemogućava zaraštavanje drvenastim vrstama. Drvenaste vrste ne zaraštavaju vlažne livade s procjepkom jer se one redovito kose, obično tijekom lipnja.

Potencijalnu opasnost predstavlja mogući izostanak ispaše u budućnosti zbog izražene depopulacije okolnih naselja u kojima prevladava stanovništvo starije životne dobi.

Livadski procjepak
Livadski procjepak (engl. Amethyst meadow squill)

Halofitska vegetacija na području uvale Jezerina i rta Braničevo u značajnom krajobrazu Kanal – Luka

Na obalnom pojasu mora prisutna su specifična staništa pod različitim utjecajem morske vode. Neka od tih staništa u zoni su plime i oseke, izložena stalnom periodičnom plavljenju, a druga su izvan dosega morske vode, ali izložena povremenom zapljuskivanju morskih valova i zračnoj posolici. Osim neposrednog utjecaja morske vode i zaslanjivanja, na sastav i raspored biljnih zajednica morske obale presudan utjecaj ima i vrsta podloge – muljevita, pjeskovita, šljunkovita i stjenovita. U našem primorju najzastupljenija je stjenovita obala, dok su ostali stanišni tipovi morskih obala zastupljeni u znatno manjoj mjeri .

Staništa uz morsku obalu su u novije vrijeme pod sve jačim pritiskom, sve više izložena devastaciji: onečišćenje, nasipavanje, gradnja šetnica, prihvatilišta za brodove i lučica, turističkih objekata, plaža i sl. Zbog toga su već duže vrijeme prepoznata kao ugrožena te se navode u Prilogu II Pravilnika o staništima (N.N. 88/2014), Zakona o zaštiti prirode. (N.N. 80/2013). Na jadranskoj obali i otocima uspostavljeno je više zaštićenih područja različitih kategorija zaštite kako bi se očuvala biološka i krajobrazna raznolikost.

Na području uvale Jezerina i rta Braničevo zastupljeni su sljedeći stanišni tipovi:

  1. Zajednica sa čvorastom morskom resom (As. Cymodoceetum nodosae Feldman 1937)
  2. Livade grmolike caklenjače i slanuške (As. Puccinelio festuciformis-Sarcocornietum fruticosae (Br.-Bl. 1928) Géhu 1967)
  3. Slanjača caklenjače (As. Salicornietum europaeae Br.-Bl. 1928)
  4. Zajednica jesenske mrižice i modrikastog pelina (As. Limonio-Artemisietum coerulescentis Hi-ć, 1934)
  5. Slanjača sodnjače (As. Suaedo-Salsoletum sodae Br.-Bl. 1931)
  6. Europsko-mediteranske sitine visokih sitova (As. Juncetum maritimo-acuti H-ić 1934)

Svi navedeni stanišni tipovi nalaze se na popisu ugroženih stanišnih tipova u Prilozima II. i III. Pravilnika o popisu stanišnih tipova, karti staništa te ugroženim i rijetkim stanišnim tipovima.

Halofitska vegetacija muljevite obale zastupljena je u neprekinutom pojasu širine (5)10-20(50)m, od uvale Škar, preko uvale Jezerina pa sve do rta Braničevo. U sjevernom dijelu, vegetaciju halofita presijeca staza šetnice i drveni mostić koji vodi prema otočiću Školjiću i tvrđavi sv. Nikole. Prema kopnu, na vegetaciju halofita nastavlja se kopnena vegetacija, šuma alepskog bora s tršljom (As. Pistacio-Pinetum halepensis).

Površinom najveći dio halofitskog pojasa otpada na zajednicu grmolike caklenjače i slanuške (As. Puccinelio festuciformis-Sarcocornietum fruticosae), znatno manju površinu zauzima zajednica jesenske mrižice i modrikastog pelina (As. Limonio-Artemisietum coerulescentis) dok su ostale zajednice zastupljene samo fragmentarno i zauzimaju male površine, najčešće manje od 10-tak m2: slanjača caklenjače (As. Salicornietum europaeae), slanjača sodnjače (As. Suaedo-Salsoletum sodae) i europsko-mediteranske sitine visokih sitova (As. Juncetum maritimo-acuti). Na plitkom infralitoralnom dnu uočeni su fragmenti zajednice s čvorastom morskom resom (As. Cymodoceetum nodosae). U uvali Jezerina dolazi i nekoliko vrijednih vrsta od kojih je najznačajnija kritično ugrožena (CR) brula (Triglochin barrelieri), endemični močvarni luk (Allium telmatum), obalni šaš (Carex extensa) te ranjive svojte (VU) primorska jurčica (Suaeda maritima) i solnjača (Salsola soda).

Halofitska vegetacija uz uvalu Jezerina i rt Braničevo već je odavno izložena utjecaju čovjeka o čemu svjedoče i gromače u rubnom dijelu, prema kopnu, gdje su bila polja stanovnika Zablaća. Stanišni uvjeti najviše su promijenjeni u kontaktnom dijelu uvale Škar i uvale Jezerina uz stazu šetnice i početni dio drvenog mostića prema Školjiću. Jačanje antropogenog utjecaja rezultiralo je i useljavanjem strane invazivne svojte ljuskastog zvjezdana (Aster squamatus) koji zalazi u rubne dijelove halofitske vegetacije.

Najbolje očuvani dio pod halofitima je pojas obale uz uvalu Jezerina, južno od drvenog mostića prema Školjiću pa sve do rta Braničevo. Kako je vegetacija muljevitih obala na Jadranu zastupljena malim površinama, preostali dio ove vegetacije u uvali Jezerina i rtu Braničevo treba sačuvati.

Morske cvjetnice

Posidonija (Posidonia oceanica) ima važnu ulogu u održavanju ravnoteže obalnih ekosustava Jadranskog mora i najrasprostranjenija je među jadranskim morskim cvjetnicama. Od ostalih se cvjetnica razlikuje po čvrstom, centimetar debelom stabalcu i tamnozelenim listovima dužine oko jednog metra.

Ostale tri  morske  cvjetnice (Cymodoce  nodosa,  Zostera  noltii  i  Zostera  marina)  manjih su dimenzija, imaju nježne svijetlozelene listove i ne grade prostrane livade kao posidonija. Među njima, najčešća je čvorasta morska resa(Cymodocea nodosa), koja raste na plitkim pješčanim i muljevitim dnima.

Naselje vrste Posidonia oceanica – stanište na kojem prevladava morska cvjetnica posidonija – endem Sredozemnog mora

U infralitoralu posidonija tvori gusta, prostrana naselja koja prekrivaju oko 25% morskog dna do 40 m dubine i područja su najveće biološke raznolikosti u Sredozemnom moru. Biljke imaju puzave, položene stabljike (rizome) koji su korjenčićima pričvršćene za podlogu. Pomoću njih se livada širi vegetativnim razmnožavanjem. Iz rizoma se uzdižu izdanci koji nose od 4 do 8 listova u snopu, širokih oko 1 cm, a dugih od 30 do 80 cm. Isprepleteni rizomi i uspravni izdanci imaju bitnu ulogu u učvršćivanju sedimenta koji ispunjava prostore između njih. Izdanci rastu uspravno i formiraju više metara debele naslage isprepletenih rizoma sa sedimentom u međuprostoru. Takva konfiguracija štiti obalu (pješčane plaže) od erozije. Naselja posidonije su vrlo važna za život u moru zbog visoke primarne produkcije i područja su najveće biološke raznolikosti u Sredozemnom moru. U njima nalazimo biljojedne, mesojedne i organizme koji filtriraju. Zbog svega toga biomasa naselja posidonije i raznolikost živog svijeta u njima je vrlo velika pa ona tvore važan tip sredozemnog, dakle i jadranskog staništa.

Posidonija raste u području gdje je pritisak ljudskih aktivnosti izrazito velik. Naselja posidonije ugrožena su svim aktivnostima koje pogoduju povećanju količine organske tvari u stupcu mora, uslijed onečišćenja i zamućivanja te ribarskim aktivnostima, prvenstveno kočarenjem. Sidrenje plovila oštećuje mrežu rizoma pri čemu posidonija postaje podložna razaranju valovima, ali je ugrožena i napredovanjem invazivnih svojti, kao što su zelene alge roda Caulerpa – izravni suparnici posidoniji u borbi za životni prostor. Prirodna obnova oštećenih naselja posidonije traje više desetaka godina, što tu vrstu čini posebno osjetljivom i ugroženom. Zbog sporog rasta, svako, pa i najmanje uništavanje naselja posidonije, gotovo je nepovratan proces u vremenskom razdoblju trajanja ljudskog života.

Za očuvanje ovog staništa i njegove nezamjenjive funkcije, potrebno je sustavno praćenje stanja naselja posidonije te uspostavljanje zaštićenih područja s dobro razvijenim naseljima posidonije. Zbog biološke i ekološke vrijednosti te ugroženosti, naselja posidonije proglašena su prioritetnim staništem u Hrvatskoj i Europskoj uniji, a sama posidonija je zakonom zaštićena vrsta.

Važnost naselja posidonije:

  • proizvodnja kisika (pluća Sredozemnog mora) i organske tvari
  • stanište, mrjestilište i hranilište brojnih vrsta riba, rakova i glavonožaca
  • listovi i stabalca povećavaju površinu za naseljavanje životinja i alga
  • listovi posidonije zadržavaju čestice iz mora i čine ga prozirnijim
  • gusta naselja smanjuju snagu valova i tako štite obalu od erozije
  • otpali listovi u jesen i zimu štite pješčane obale od erozije
  • značajno pohranjuje ugljik u sediment
  • indikator je čistog mora
Posidonija
Posidonija (engl. Sea grass)